Bernardin Leaković rođen je 13. prosinca 1741. godine u Bošnjacima od oca Luke i majke Marije. Krstio ga je fra Andrija Martinović, a krsni kum je bio Đuro Eržić. U Franjevački red stupio je u Šarengradu, gdje je obavio godinu kušnje – novicijata. U Arhivu Franjevačkog samostana u Šarengradu u Popisu novaka zapisan je uz mnoge franjevce i fra Bernardin Leaković, koji je 8. rujna 1759. godine stupio u novicijat s 19 godina, a 8. rujna 1760. godine zapisano je ,,Fr. Bernardin Leaković, Ilir – Illirus, rođen u selu Bošnjaci, godina starosti 19, zavjete je položio na ruke o. Mihaela Antolovića, sadašnjeg gvardijana u samostanu sv. apostola Petra i Pavla u Šarengradu u 9 sati ujutro. Vlastoručno potpisao bez prisile.” Istog dana kada je zavjetovan vlastoručno je ispisao i potpisao Izjavu o prihvaćanju načina redovničkog života u Franjevačkom redu i da se odriče svih materijalnih dobara u svijetu. Filozofiju je fra Leaković studirao u Požegi kod Michaela Sreinera (1761. – 1764.), a bogosloviju u Petrovaradinu i Osijeku (1764. – 1766.). O. Leaković je položio ispite za profesora filozofije i predavao je na učilištu u Iloku.

Svoj je radni vijek proveo u Šarengradu osim od 1774. do 1779. godine kada je službovao u Svetoj Zemlji, najprije kao gvardijan u Betlehemu, a onda kao tajnik u Jeruzalemu. Samostanska kronika u Šarengradu bilježi njegov dolazak u listopadu 1779. godine: „Mense Octobri M.V.P. Bernardinus Leakovich, e Terra Sancta redux, huic se adjunxit familia, et quidem in Qualitate Lectoris Mystici.” U Šarengradu je vršio službe: profesora, gvardijana, vikara, duhovnika, župnika, i gvardijan i župnik, savjetnik provincijalu o. Aleksandru Tominkoviću, lektor teolog, zaslužni propovjednik, djelatni savjetnik Provincije i duhovnik s ovlašću odriješivanja od pridržanih grijeha, diskret i ekonom samostana. Bio je plodan pisac propovijedi i duhovnih nagovora u kojima razrađuje temelje kršćanske vjere. U samostanskoj knjižnici su sva njegova tiskana djela, a u samostanskom arhivu su brojni njegovi rukopisi propovijedi (koje nije uspio tiskati) i predavanja koja je držao kao profesor. Trebalo bi obraditi rukopise te njegovo profesorsko djelovanje.

Manjka ocjena tih djela od stručnjaka iz te struke. Treba analizirati jezik u djelima Leakovića, kako bi se odredio njegov izraz prema drugim autorima toga vremena. Isticao se u suradnji i suosjećanju (kod elementarnih nepogoda) s mještanima Šarengrada, postavljanju i obnovi križeva krajputaša i zavjetnih kapelica. Svega sebe je dao Šarengradu kojeg je zavolio kao svoje rodno mjesto. U Kronici je zabilježena i smrt o. Leakovića: „1815. Die 8a Ianuarii in Dno obiit P. Bernardinus Leakovich Contionator et  onsultor Provinciae Emeritus.(„1815. dana 8. siječnja u Gospodinu je usnuo o. Bernardin Leaković, propovjednik i zaslužni savjetnik Provincije.“). U Knjizi računa Samostana u Šarengradu za prosinac 1814. godine fra Bernardin Leaković je supotpisnik obračuna slavljenih misa i drugih troškova, a u siječnju 1815. godine zabilježeno je „Pro Dfto Leakovich 3″ tj. „Za pokojnog Leakovića 3 mise”. U Arhivu Franjevačkog samostana u Šarengradu nalazi se jedan dopis Cesarsko – kraljevskom veličanstvu Josipu II., koji je potpisala Terezija Leaković. U Molbi na cara govori se o Antunu Leakoviću koji je služio Veličanstvu 30 godina u Brodskoj regimenti, a umro je prije pet godina. Iza njega ostala je supruga – starica majka potpisane Terezije i njene dvije neudane sestre. Ne znamo koja je veza o. Bernardina Leakovića i Antuna, odnosno njegove obitelji i je li o. Bernardin napisao dopis i potpisao Tereziju, ili je ona dolazila u Šarengrad zbog pisanja dopisa na cara.